Ni 25 godina poslije, bol ne jenjava. Naprotiv, težnja za najmilijima je sve veća, a sjećanja na najteže trenutke ne blijede. Ovako preživjele žrtve iz Srebrenice opisuju svoj život.

Refik Šahmanović iz Potočara je u genocidu izgubio 57 članova uže i šire porodice, a preživio je pješačeći kroz šume. Danas živi u Holandiji, više puta godišnje posjećuje rodno mjesto, ali bol je, kaže, sve veća.

REFIK ŠAHMANOVIĆ, preživjeli Srebreničanin

„Kako koja godina ide, valjda što starimo, postajemo emocionalniji, sve to postaje teže i jednostavno ne prolazi ni bol ni tuga. Ukoliko ti nemaš komšija, prijatelja, roditelja, sestara, brata, s kim da sjediš, nemaš školskog druga, komšije da popiješ kafu, sve to sa godinama postaje teže.“

Suad i Refik danas, putem Udruženja u Holandiji, podsjećaju na strahote koje su preživjeli Bošnjaci te kobne godine, čuvajući od zaborava sve one se čiji nišani nalaze u Potočarima. Refik kaže da utočište danas vidi u obrazovanju mlađih generacija.

SUAD PAŠALIĆ, preživjeli Srebreničanin

„Moj sin se rodio u Srebrenici 14. maja 1995., kćerka u Holandiji. Ja sam ponosan otac. Moja kćerka i moj sin završavaju fakultete.“

HAMDIJA FEJZIĆ, Organizacioni odbor za obilježavanje godišnjice

„Na sve načine ćemo se sjećati svih onih koji su dali svoje živote za odbranu BiH, svoje živote u genocidu, tako da ćemo da prenesemo to na naša mlađa pokoljenja i da se nikad i nikom ne ponovi Srebrenica.“

Ne dopuštajući da sjena zaborava padne na tragediju porodica, Suad Pašalić je odlučio da za 25. godišnjicu genocida u Srebrenici predstavi i svoju knjigu „Zloglasna kamenička bukva“.

SUAD PAŠALIĆ, preživjeli Srebreničanin

„Jer 95. kada smo išli ovim putem smrti, nama se desilo nešto strašno u kameničkoj bukvi. Uglavnom to su priče moje, koje sam ja doživio u Srebrenici, sa mojim saborcima, sa mojim narodom.“

Broj bijelih nišana u zelenoj dolini se svakog jula povećava, ostaju da svjedoče nezapamćenim zločinima protiv čovječnosti. S vremenom se sve više ukopavaju samo dijelovi posmrtnih ostataka žrtava, što porodicama pričinjava dodatnu bol.

MIRSADA HALILOVIĆ, preživjela Srebreničanka

„Braće nisam imala, oca sam izgubila, ukopan je. Ukopana su mu prvo rebra, poslije noge, glavu mu nikad nisu našli , opet planiram da se dokopa.“

Porodice žrtava ističu da se svakim negiranjem genocida nanosi dodatna bol, otvara rana koja nikada neće zacijeliti, dok mnoge žrtve i dalje čekaju na vječiti smiraj”.