Pandemija korona virusa, a s njom i izloženost negativnim informacijama, veliki gubici dragih ljudi i ljudi iz bliskog okruženja, upitna egzistencija, strah od oboljenja, nesumnjivo su doveli do lošije opće slike mentalnog zdravlja građana, a nerijetko svjedočimo i tragičnim posljedicama.

Struka jasno upozorava da je promjena ponašanja i navika unutar dvije sedmice jasan znak da trebamo potražiti stručnu pomoć i to je imeprativ, ali i pojašanjava važnost racionalnog pogleda na cjelokupnu situaciju.

Sistemska porodična psihoterapeutkinja Armina Čerkić za BHRT kaže da je sasvim normalno ne osjećati se najbolje u ovoj situaciji.

“Ja mislim da je sasvim ok ne biti ok. Mi živimo u svijetu u kojem se susrećemo sa izazovima sa kojima se niko od nas nikad nije susreo na globalnom nivou, socio-ekonomskom nivou, društvenom nivou. Puno nam se stvari dešava. Jako bi bilo neobično da se osjećamo kako smo se osjećali prije 12 mjeseci. Drugi korak jeste priznati da smo svi mi do sada, do danas, do ove srijede u kojoj živimo imali i dobra, ali izazovna iskustva koja su nas odredila i koja su nas dovela dovde i koja su, sasvim sigurno, iscrpila neke kapacitete koje mi imamo”, rekla je Čerkić.

Ona naglašava je da veoma bitno izaći iz rutine i potražiti neutralnu podršku.

“Nema ništa loše, nema ništa neobično, nema ništa nenormalno u tome, izaći iz rutine u kojoj svakodnevno živimo i potražiti objektivnu i neutralnu podršku. Dakle, jako važno je imati na umu da je sve prolazno, sve krize su prolazne, to je definicija krize. Ona počinje i završava. Vrlo često se pitamo šta pomaže, pa razne stvari mi sada možemo podijeliti, ali se sve svodi na to da se zaista okružimo ljudima koji će biti za nas dobri, koji će nas podržavati i koji će vjerovati u našu snagu i sposobnost da će ovo proći”, dodala je Čerkić.

Panika predstavlja intenzivan, odnosno jak doživljaj straha, a strah može biti reakcija na stvarnu prijetnju ili pretpostavljenu prijetnju – prijetnju koju pretpostavljamo ili očekujemo i percipiramo na temelju naše lične procjene ili doživljaja rizika – to je slučaj i s doživljajem prijetnje od zaraze koronavirusom.

Strah i tjeskoba, a s tim u vezi i naše ponašanje, često nije odraz stvarnog rizika utemeljenog na epidemiološkim podacima, već odraz našeg osobnog doživljaja rizika ili opasnosti.

Koronavirus je nov virus, te kao takav nova prijetnja koja nam je manje poznata od npr. sezonske gripe. Što manje znamo o određenoj prijetnji raste strah i osjećaj neizvjesnosti, te se nerijetko javljaju i ponašanja kojima se pokušava vratiti osjećaj kontrole, ponašanja kao što su bila masovna kupovanja i stvaranje zaliha hrane i potrepština, kupovina zaštitnih sredstava i maski i sl.

Mozak je skloniji pamtiti loše i osjetljiviji je na neugodne i loše informacije koje su ključne za preživljavanje. Zapravo u primanju informacija mozak djeluje selektivno, veću pažnju pridaje lošim informacijama (raširenosti virusa, broju oboljelih, broju umrlih…), a zanemaruje primjerice one o ozdravljenju.

Iako je strah normalna reakcija koja u određenoj mjeri pomaže da budemo pozorniji na moguće izvore prijetnje i da povećamo brigu o svom zdravlju općenito, pretjerani strah i panika mogu više u tome više štetiti nego koristiti.

Važna preporuka je da ne zaboravimo da ne reagiraju svi jednako na situacije potencijalne prijetnje za zdravlje, neki reagiraju većim stresom, zabrinutošću i tjeskobom. Bez obzira na ozbiljnost i jačinu ugroze neki pojedinci bit će više, a neki manje uznemireni.

Važno da pružimo podršku onima koji su pod većim strahom i zabrinutošću, kao i da radimo na optimizmu, ali ne negirati realne rizike.