U Bosni i Hercegovini i dalje postoje izbjeglička naselja koja su izgrađena kao privremeni izbjeglički kampovi. Posjetili smo izbjegličko naselje Ježevac u Banovićima u kojem živi 75 obitelji koje su se uspjele spasiti padom Srebrenice 1995. godine.

Mujo Hrustanović je od 11. srpnja do 11. rujna 1995. bježao iz Srebrenice. Bio je zarobljen, ali je uspio pobjeći prema Žepi koja je također pala. Nastavio je bježati dok nije došao do slobodne teritorije u Kladnju. Sjeća se naređenja iz Srebrenice koja su stizala od Ratka Mladića da se muškarci razdvoje od žena i djece.

“Sve mi je pobijeno vojno sposobno. Jedina osoba vojno sposobna od moga prezimena iz Miholjevina sam ja. Oca su mi ubili od 65 godina. Otac, amidže, amidžići, od oca amidžić i njegova tri sina svi su u Potočarima”, priča Hrustanović.

Mujo je još uvijek izbjeglica u Ježevcu u Banovićima.

“Žive izbjeglice još uvijek, pod utjecajem vlasti. Jer ja sam prošao na donaciji i nikada je dobio nisam U mene je šestero u kući koji žive od 240 maraka što ja dobijem kao demobilisani za tolike godine. Sin mi je imao tri godine kada je Srebrenica pala, sad mu je 27 godina. Evo mu djece, vidiš”, govori Hrustanović.

I Esad Kabilović je bježao iz Srebrenice u srpnju 1995. godine. Od tada do danas živi u Ježevcu. Kaže nam, cijelo vrijeme je pratio suđenje Mladiću pa će tako i u utorak čekati na konačnu presudu.

“Kako je ko zaslužio tako mu se kroji. Tako mu se piše. I ja isto da sam nekoga napadao neka mi sude. Ne da mi sude, neka me objese. Mi smo to puno čekali. Oni su to odmah trebali riješiti. To čekanje, to pričanje. Svijet zna sve. Svijet zna kako je bilo i šta je bilo”, kazao je Kabilović.

Šuhra je sa četvero djece u srpnju 1995. godine uspjela doći u Ježevac gdje i danas živi kao izbjeglica. Imala je samo 29 godina. Ovo je tada bilo za sve samo privremeno rješenje. Pravdu nikada nije dočekala.

“Ja nisam došla preko vruće pogače. Bježala sam od agresora, preko mrtvih prelazila. Došla sam iz Skelana sa svoje četvero djece, muža sam izgubila, 43 sam izgubila, oca nikada nisam našla, braća su mi u Potočarima. Curicu sam donijela u naručju, jedna pet godina, jedan 10, jedan 11 godina. Eto tri sina i kćerka. Nikada smještaja da nađem”, ispričala je.

Četiri generacije izbjeglica žive u Ježevcu kojeg je Norveška Vlada izgradila 1993. godine kao privremeni izbjeglički kamp. Krovovi prokišnjavaju, blato im je na pragovima, a i udaljeni su od grada, dječje igralište je uništeno. Kažu, ovakav život nisu birali, a još manje zaslužili.