Nakon uspješnih nastupa na svjetskoj sceni, na A festivalima u Veneciji i Torontu, pa nagrade u Antaliji, bosanskohercegovački film “Quo vadis, Aida?” Jasmile Žbanić, unatoč epidemiji COVID-19, bilježi veoma uspješnu prikazivačku turneju i po kino dvoranama u gradovima Bosne i Hercegovine. Prvo u Srebrenici, Sarajevu, te Mostaru. U nastavku donosimo kritički prikaz ovog filma, čiji je koproducent i BHRT, iz pera našeg urednika Dževdeta Tuzlića.

Historija svjetskog filma bilježi značajan broj ostvarenja na velike povijesne teme, ali je samo mali broj onih koji su ih uspjeli obraditi bez predozirane patetike.

U filmu “Quo vadis, Aida?”, rediteljka Jasmila Žbanić napravila je ujednačen balans estetskog i moralnog, i u tome se i krije velika vrijednost ovog filma.

Baziran je na historijskim činjenicama. Povremena odstupanja izraz su dramaturških i čisto umjetničkih razloga koje nameće unutarnja filozofija igranog filma.

A odluka da se žena, supruga i majka stavi u prvi plan priče, a da to ne bude muškarac, kako sugerira stvarnost srebreničkog inferna, filmu je dodala višeznačno.

Njena emotivna raskoš sugerira snažnije filmske elipse, filmski jezik je prirodniji, jer su ženska snaga, i odluke koje donosi, izraz unutarnjeg i dubljeg smisla, naspram onoga što uobičajeno sugerira notorni fizički gabarit muškarca.

To je u velikoj mjeri i rezultat raskošne umjetničke snage koju isijavaju glumica Jasna Đuričić, koja je, opet, s druge strane, imala adekvatnu umjetničku potporu Borisa Lera, Borisa Isakovića, Emira Hadžihafizbegovića, Izudina Bajrovića, pa Dina Bajrovića pred kojim karijera glumca tek predstoji. Odlični su bili i tumači uloga komandanata nizozemskog bataljona, pukovnik Karremans (Johan Heldenbergh) i njegov zamjenik Franken (Raymond Thiry).

Ujednačenosti ritma filmske radnje doprinio je i čitav spektar sjajnih epizodnih rola koje su ovaplotili iskusni bosanskohercegovački glumci.

Quo Vadis Aida poster

“Umjetnošću upozoravati na grandiozne dimenzije bola prouzrokovanog zločinima do razmjera genocida, a ostati dostojanstven u umjetničkoj poruci da svijet mora biti drugačiji, ako želi biti bolji, u filmu Jasmile Žbanić doseže najvišu razinu”.

Jer gledamo film o ratnim strahotama, a kao u kakvom magičnom ogledalu i domete vlastite moralnosti ili njenog odsustva. Gledamo masovne scene čija su suština ljudi od krvi i mesa, a ne sa kakvih mašina filmskih digitalnih efekata.

Gledamo mnoštvo, a vidimo svakog pojedinca podjednako jasno. Svaki odslikava unutarnju tegobu i nevjericu, nespokoj i očaj, dezorijentiranost sa dalekom nadom da će život nadvladati smrt i da će preživjeti.

Jasmila Žbanić je na taj način uspjela postići uvjerljivu ravnotežu glumačkog rekvizitarija naspram mučne i emotivne filmske drame, čiji je rezultat uvjerljivost, sugerirajući na taj način da je svaka pojedinačna žrtva srebreničkog genocida bolna i nenadoknadiva na jednak način i da je film posveta svakoj sa jednakim pijetetom.

Kamera Christine A. Maier je bila dosljedna i kompatibilna suštini unutarnjeg bića filma. Portretirala je na maestralan način i pojedinca i grupne količine bola koji gledamo na licima protagonista.

“Film Jasmile Žbanić je važan i potreban, jer na izuzetan način priču iz pojedinačnog pretvara u univerzalnu. Putokaz je i vjera da će se i drugi odvažiti i suočiti se s bolnom prošlošću i na estetskoj razini ukazati na razmjere zločina i odsustvo humanizma. Jer historija ne prašta. Ona je sastavnica svih svjedoka nedavne bolne istine prenesene na celuloid. Smrt je svakog gledatelja u Bosni i Hercegovini dotakla u zoni bliskosti stvarnog života, u stvarnom ratu. A novim generacijama treba ostaviti zapise o tome. Da greške ne ponove.”

Paušalne su i ocjene kako je bh film opterećen ratnim temama. Ovlašno prebrojavanje govori da je tek 5-6 autora fokusiralo rat u prvom planu, primjerice u filmovima “Savršeni krug” Ademira Kenovića, “Remake” Dine Mustafića, “Ničija zemlja” Danisa Tanovića, djelomično “Nafaka” Jasmina Durakovića, film francuskog autora Fransoa Lunela, “Neočekivana šetnja”, te film “Živi i mrtvi” hrvatskog reditelja Kristijana Milića, bh. scenarista Josipa Mlakića. To, zaista nije previše, niti predominantno, kako se nerijetko pokušava prikazati.

A vernissage sa ostacima ljudskih tijela, na kraju filma “Kuda ideš, Aida?”, moralna je karta međunarodne zajednice. Ne samo u Srebrenici.

Prizori u školi, pak, sugeriraju drugačiju i bolju budućnost, unatoč činjenici da bol ne prestaje, da su počinitelji zločina i žrtve u zajedničkom fizičkom prostoru. Oprostiti, ali ići dalje i ne zaboraviti.