Ovčja vuna je stalni čovjekov pratilac. Pogotovo nekada, ona mu je i u egzistencijalnom smislu značila mnogo, pa čak i sami opstanak.

Upravo to je bio jedan od glavnih razloga što je u livanjskom Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica upriličena svojevrsna Priredba vuni u čast, a sve da bi se još jednom oživjela tradicija obrade vune na tim prostorima i to u duhu nekadašnjeg seoskoga sijela.

Naravno, riječ je o odjevnim predmetima koji su se tokom prošlih vremena isključivo izrađivali od vune.

Što je ovčja vuna značila žiteljima na ovim prostorima od prapovijesnih dana, pa sve do nedavno, dobrim dijelom govore i veoma bogate zbirke odjevnih i drugih predmeta u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica u Livnu.I upravo je po jednom od takvih eksponata ovaj muzej postao jedan od najprepoznatljivijih.

U ovoj vitrini se nalaze najstariji ostaci vunenog plašta u Europi. Oni su stari oko tri pol tisuće godina. Struka je to utvrdila, a ostaci vunenog plašta su koncem prošlog stoljeća zajedno s ostacima pokojnika pronađeni u jednom od tumula na

NAJSTARIJI VUNENI PLAŠT U EUROPI

MARIJA MARIĆ BAKOVIĆ, kustosica Franjevačkog muzeja i galerije Gorica

“Radi se o vuni koja je dobivena od divlje ovce ili balkanskog muflona. Ta vuna nije kao ova koju mi danas poznajemo, / malo je bila grublja, dlakavija”.

Kakva god ona bila, za razliku od modernoga doba, čovjeka na ovim prostorima vuna je pratila od kolijevke do groba. Ona je u jednu ruku značila i mogućnost opstanka na ovim prostorima, pa je tako i njena obrada tijekom dugih stoljeća bila sastavni dio života ljudi. Kako se to nekada radilo, posjetitelje livanjskog Franjevačkog muzeja su ovom prigodom podsjetili

TAKO JE BILO 50-ih GODINA PROŠLOG STOLJEĆA

“Mislim da smo uhvatili ono najbitnije što je dosadašnje silo nosilo pedesetih, šezdesetig godina prošlog stoljeća”.

Takvih običaja, barem u ovom livanjskom kraju, odavno nema.

LIJEPO SE PRISJETITI PROŠLIH VREMENA

JANJA VRDOLJAK

“Kad sam bila mlada, mi se ovako skupi,dođi žene starije, a mi curice uleti, pa pomozi im malo”.

JELA DUVNJAK, kustosica Franjevačkog muzeja i galerije Gorica

“Htjeli smo prikazati našem stanovništvu, u biti htjeli smo ga prisjetiti na neki način tog tradicijskog života , mlade naraštaje naučiti tomu, prikazati jedno vrijeme kada nije bilo medija, kada se narod skupljao na jednom mjestu, /prenosile priče, pjesme”.

Organizator ove priredbe čini se da je uspio u toj svojoj nakani, pogotovo kada su u pitanju oni koji se još uvijek itekako dobro sjećaju tih vunenih vremena. A takvih je, naravno, sve manje. O ovcama i vuni da se i ne govori.