Nehumani uslovi, improvizovana naselja, noći pod vedrim nebom, protesti mještana, protivljenja lokalnih vlasti na sjednicama i apeli međunarodnih organizacija… Sve to i još mnogo više, obilježilo je prethodnu godinu.

Migrantska kriza je eskalirala, vlasti su uglavnom posmatrale, a najveće breme snose volonteri i nevladin sektor.

Na hiljade izbjeglica i migranata stiglo je u našu zemlju samo u 2019. Na putu ka zemljama Evropske unije, najviše ih je zastalo u Unsko-sanskom kantonu. Slika Vučjaka, kao odraza nemoći državne vlasti, obišla je svijet. Premijer Unsko-sanskog kantona Mustafa Ružnić konstantno je tražio pomoć.

Nisu izostale ni najave ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragana Mektića o daljnjem rješavanju problema u ovom kantonu.

“Da se na prostoru Unsko-sanskog kantona, ili izvan, napravi jedan veći tranzitni centar koji bi mogao da primi migrante i iz Bire i iz Mirala”, rekao je Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH.

Dok se odgovornost prebacivala sa jednih na druge, krajem godine iz kampa Vučjak migrantska kriza preselila se na područje Sarajeva. I ovoga puta neadekvatna reakcija. Ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Admir Katica izjavio je da se sve dešavalo bez pripreme policijskih organa.

“Jedan broj migranata je najavljen sat vremena prije nego što će krenuti iz Bihaća. Drugi dio nije uopće najavljen. To je poseban izazov za svaki policijski organ”, rekao je Katica.

Tokom godine stizale su i slike sa tuzlanske autobuske stanice, poznatije kao mjesta gdje ljudsko dostojanstvo umire. Na betonu su migranti dočekali i zimske noći.

“Stanje je nepodnošljivo i mnogi obolijevaju. Boravimo ispred radnji na vjetru i padavinama. Ovdje je mnogo hladno. Pravimo i probleme radnicima jer smo ispred radnji i govore nam da se sklonimo”, rekao je Jargul iz Afganistana.

Ni vapaje volontera niko nije čuo. Volonter Senad Pirić konstantno je isticao da su na izmaku snage.

“Pretpostavljam da je sljedeći scenario da će biti ljudi koji će ulaziti našim ljudima u kuće, da će biti požara, više posla za policiju, za bolnicu Gradina… Ljudi su se već počeli razbolijevati”, rekao je Pirić.

Odluka državne vlasti za otvaranje prihvatnog centra u Tuzlanskom kantonu “pala je u vodu” nakon negodovanja mještana, kantonalnih i lokalnih vlasti. Ponovo – “prebacivanje loptice”.

“Ako neko smatra da je autobuska stanica lokacija gdje treba da budu migranti, to neću nikada podržati”, rekao je Denijal Tulumović, premijer Tuzlanskog kantona.

No, bila je i ostala takva lokacija već 19 mjeseci, a konkretnih mjera ni na pomolu. Direktor Granične policije Bosne i Hercegovine Zoran Galić upozoravao je cijele godine i na nedovoljan broj službenika.

“U smjenama imamo na 33 kilometra jednog policijskog službenika i nemoguće je sa tim ljudskim resursima pokriti državnu granicu Bosne i Hercegovine”, rekao je Galić.

Na nedovoljnu zainteresovanost nadležnih ukazivale su i međunarodne organizacije, te komesarka za ljudska prava Vijeća Evrope Dunja Mijatović.

“Ne vidim da se vlasti kreću u pravcu da pokušaju da riješe nešto u vezi migrantske krize u Bosni i Hercegovini. Federacija BiH i Republika Srpska bi trebale ravnopravno podijeliti odgovornost za prihvat migranata”, rekla je Mijatović.

Od ravnopravne podjele odgovornosti nema ništa, migranti u ovom dijelu zemlje ne mogu biti, poručivala je predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović.

“Valjda se sva pamet svela na to da obezbjeđujete na taj način mjesta za migrante. Ne slažemo se s takvim pristupom”, rekla je Cvijanović.

Uspješno smo pali na testu ljudskosti i rješavanju kriznih situacija – ovako građani najčešće opisuju godinu koju je obilježila migrantska kriza u Bosni i Hercegovini. Na stotine izbjeglica 2020. je dočekalo pod vedrim nebom, a ministar sigurnosti nije imao vremena da obiđe Tuzlu i mjesto umiranja ljudskog dostojanstva.