Novosađanin Aleksandar Šaraba ne spada u poznavaoce automobila, ali za onaj koji vozi više od dvije decenije posebno je vezan. Njegovo neuobičajeno vozilo izaziva posebnu pažnju učesnika u saobraćaju, kako onih koji su za volanom, tako i prolaznika. Jer ljubičasti trabant kabriolet bez vrata je, verovatno, jedini takav primjerak u Srbiji.

Za njega to nije automobil, već prije svega dio „porodične srebrnine“ koji ima mnogo veću vrijednost od puke ispomoći da se sa jedne tačke preveze na drugu. Svaki parking gdje Šaraba parkira svoje vozilo pretvara sa u izložbeni prostor, jer mnogi iskoriste priliku ne samo da se fotografišu uz kola, već i da sjednu u automobil, pošto nema vrata, pa je potpuno pristupačan znatiželjnicima. Zbog toga poznanici vlasnika ovog primjerka koji podsjeća na neka davna vremena, kada je mnogo toga bilo drugačije, zovu „Šarabant“.

Ovaj programer po struci rodom je iz Sarajeva gdje je i započela priča od ljubičastom trabant kabrioletu. Tamo je njegov otac 1991. godine kupio ovaj primjerak.

„Svi trabanti su imali tako lude, drečave boje. Uvezao ih je ‘Kompas’ za more, da se u ljetnjem periodu mogu iznajmljivati za vožnju. Koliko sam upoznat, oni su uvezli 15 komada. Nešto kratko izdavali te automobile na moru i onda ih, iz ko zna kakvih razloga, rasprodali. A jedan od njih, ovaj ljubičasti je kupio moj otac. Bukvalno mu je u kafiću prišao čovjek i pitao ga ‘o’š kupit’ kola?’ I otac je kupio. Za hiljadu maraka“, pričao je Šaraba.

Rat u Bosni i Hercegovini odrazio se i na životni put ljubičastog trabanta. Bio je izvjesno vrijeme u Vlasenici kod očevog prijatelja koji ga je onda dovezao u Srbiju, odnosno Novi Sad gde se nastanila porodica Šaraba. Aleksandar je u Novi Sad došao 1994. godine da studira elektrotehniku i tu ostao. A sa njim i ljubičasti trabant.

Kako objašnjava, ovi kabrioleti nisu istog dizajna kao regularni trabanti. Automobil izgled kao mini džip. Četvorosjed. Dva sjedišta napred, klupa pozadi. Točak mu je nazad, pravi mali terenac iz Istočne Njemačke. Ovaj primjerak proizveden je 1987. godine. A, uprkos zubu vremena, nijansa ljubičaste nije se mijenjala jer se Aleksandar trudi da izgleda isto onako kao kad je prvi put kupljen.

„Vozim ga od 1997, 1998. godine. Kad vrijeme dozvoljava. A preko zime ga upakujem, i otkrivam čim se vrijeme namjesti za ponovnu vožnju“, ističe Aleksandar.

Koliko mu je ovaj trabant važan svjedoči podatak da nema drugog automobila u svojoj garaži. Čak nije ni pokretao proceduru da ga registruje kao oldtajmer, iako za to ima sve preduslove. Za njega je to automobil koji je u voznom stanju i, na neki način, deo porodice. Ali je za veliki broj ljudi to javno dobro, upravo zbog odsustva vrata, pa neretko Šaraba zatekne ljude kako sjede za volanom automobila dok ih drugi fotografišu. Zbog toga je morao da automobilu da izvede nekoliko intervencija.