Mladi rijetko izlaze na izbore. Ako i izađu, većina ih glasa za one koje podržavaju njihovi roditelji, a ima i onih koji prodaju svoj glas, podaci su istraživanja koji su provedeni pod pokroviteljstvom Centralne izborne komisije. Stručnjaci upozoravaju da je takvo ponašanje politička nepismenost.

Političke partije u Bosni i Hercegovini svoje programe malo ili nikako posvećuju mladima. Programi se uglavnom svode na nekoliko rečenica o obrazovanju, nešto manje zapošljavanju, a najmanje o stambenom zbrinjavanju. Zbog malog broja mladih koji učestvuju u političkim procesima – često se diskutuje o tome da li je glas mladih bitan, kao i o važnosti učešća u izbornom procesu, te poznavanju nadležnosti lokalne samouprave.

“Smatram da koliko god je moj glas jedan u moru drugih, Bosna je dovoljno mala država da taj jedan pravi ogromnu razliku i također smatram da je stvar principa, jer ja ako ne izađam da glasam za stvari koje podržavam ispada da podržavam ono što je trenutno stanje države”, kaže Ena Džemila.

Na opštim izborima 2018. godine, prema podacima CIK-a, izlaznost mladih na izbore bila je 49%, dok je procenat izabranih koji su se kandidirali svega 5%.

Istraživanja pokazuju da za mlade, u većini slučajeva, naglašavanje nacionalne komponente nije važno. Za biranje kandidata sa liste presudni su stavovi rodbine i bližih prijatelja, kao i lični stavovi u smislu koja će im
partija donijeti određeni dobitak. Veoma mali broj je onih koji će pogledati objektivne pokazatelje. Zato je edukacija mladih izuzetno značajna.

“U mom društvu u kojem se ja družim dosta mladih nemaju dovoljno hrabrosti da krenu u te neke određene promjene, malo edukacije i samim tim mladi su nezadovoljni i nemaju ambicije da oni sami krenu u istraživanje- šta su moje obaveze, šta su moje dužnosti, kako ja mogu doći do mojih prava i kako to sve funkcioniše na kraju krajeva”, ističe student Emir Ćosović.

Zašto mladi ne glasaju ne treba biti samo novinarsko pitanje, kaže nam sociolog Esad Bajtal. To bi trebalo biti najveće društveno pitanje, jer se tiče populacije kojoj pripada budućnost i koja bi o njoj trebala odlučivati.

“U tom smislu svako demokratsko društvo trebalo bi učiniti sve, a prije svega na planu obrazovanja da razvija kritičku misao maldosti, kako bi iz tog ugla morala i znala birati sistem vrijednosti u kojem hoće da živi. Ti influenseri i taj pasivan odnos prema stvarnosti je zapravo prava istinska slika onoga u čemu živimo, i to dolazi iz odsustva obrazovanja, ljudi se pasiviziraju, gledaju da ne rade ništa, a da dobiju bilo šta”, naglašava Bajtal.

Obrazovanje je glavni stub opstanka društvene zajednice i glavni generator promjena. Na bolje ili na gore – do nas je.