Kakanj je poznat kao industrijska sredina, ali ima i onih koji žele iskoristiti potencijale okolnih sela za razvoj poljoprivrede. U vremenu odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine, postoje i oni koje žele raditi na svom imanju i baviti se poljoprivredom.

Potvrđuje to i primjer Mirnela Hadrovića iz sela Semetiš kod Kaknja.

Uobičajni stav mladih u današnje vrijeme je da ako nema prilike za posao, posebno u državnim firmama, sreću treba tražiti izvan države. Sela su gotovo prazna, a poljoprivredi se rijetko ko želi posvetiti.

Tridesettrogodišnji Mirnel Hadrović, po zanimalju medicinski tehničar, imao je mnogo ponuda za odlazak u inostranstvo gdje je velika potražnja za ovim zanimanjem. Ipak, ovaj vrijedni mladić se odlučio pokrenuti vlastiti biznis na selu i proizvoditi svježe kravlje mlijeko.

Svaki početak je težak, pomoć države je nedovoljna ali, kako kaže, uz mukotrpan rad dolazi i uspjeh.

Mirnel sada proizvodi više od pedeset hiljada litara mlijeka godišnje.

“S obzirom na situaciji u našoj državi, zbog nemogućnost zaposlenja u struci, onaj koji smo svi priželjkivali kroz školu i djetinjstvo, kada je krajem 2014. godine zadruga krenula u otkup sirovog kravljeg mlijeka, kod mene se rodila ideja da se okušam u tome. Počeo sam sa dva, a danas imam ukupno 23 grla. Planiram se ako Bog da proširivati, ideja imam”, priča Mirnel.

Kako bi opstala poljoprivreda, država mora pod hitno da riješi probem niskih i neredovnih podsticaja. Mirnel ima želju da iskoristi potencijale i intenzivira proizvodnju mlijeka tako da je započeo gradnju savremenog objekta za 50 krava. Vremenske prilike su stopirale gradnju, ali Mirnel se nada da će do kraja godine krave preseliti u novu štalu.

“Puno kiše je bilo, poslije toga je došlo vrijeme sjetve, vrijeme ukosa silaža. To mi je bio prioritet u odnosu na objekat jer šta će mi objekat, ako nemam hrane za stoku”, kaže Mirnel.

Selo Semetiš je udaljeno svega sedam kilometara od Kaknja, a izdvojenost od industrijske zone omogućava bavljenje poljoprivredom. Problem su usitnjene parcele i brdsko-planinsko tlo koje ne može dati prinose kao oni u ravničarskim krajevima. Ipak, Mirnel ovdje uspijeva proizvesti dovoljne količine hrane za prehranu stoke.

“Ja trenutno obrađujem oko 200 dunuma zemlje. Od toga je pod silažom nekih 30 dunuma, ostalo je djetelina i ova brdska naša trava. Ovo podneblje nije tradicionalno poljoprivredno. Mi smo ovdje u Kaknju svi poljoprivrednici, ne samo ja, još uvijek pioniri u poljoprivredi, prva generacija koja je krenula baviti se poljoprivredom”, kaže Mirnel.

Mladih u Semetišu nema mnogo, a neke kuće su zatvorene. Oni koji su odlučili penzionerske dane provesti van gradske buke, uživaju u sunčanom vremenu radeći uobičajne poslove kojima ispunjavaju dan, poput pravljenja brezove metle koja se još uvijek koristi u seoskim domaćinstvima.

“Brezovine ima, može se naći. Odsječeš brezovine, doneseš. Sjedim, odjeljam koliko mi treba i onda vežem žicom”, priča Esed Hadrović.

Bez obzira što na selu uvijek ima nešto da se radi, nađe se vremena i za kafu i druženje. Naši domaćini kažu da su djeca otišla živjeti u gradu, ali da njih više ne vuče želja da napuste selo.

“Pošto sam otišao u penziju, nimalo me ne privlači da sad odem živjeti u grad. Da radim, privlačilo bi me, da budem iskren”, kaže Esed.

Za Mirnela, koji je porodicu zasnovao na selu, odlazak sa sela i iz države nije opcija. Možda nije dobio posao u struci, ali radom na farmi obezbjeđuje egzistenciju.

Već je dobio i priznanja za najuspješnijeg poljoprivrednog proizvođača na području opštine Kakanj.

“Napustiti ognjište gdje su ti roditelji ostavili svoj život i svoj novac, ne vidim se u takvom koraku u životu izuzev neke posebne nužde”, kaže Mirnel.

Od sela i poljoprivrede se može živjeti, sasvim pristojno. Samo je potrebno imati jaku volju i biti spreman skupe parfeme zamijeniti mirisom štale.