Kada nekome poželimo da živi sto godina, često ni sami ne vjerujemo da se tolike godine mogu doživjeti. Oni rijetki, poput bake Stake iz sela Ljubogošta nam kazuju da je moguće. Iako već u 103. godini života, ova starica vedrog duha, još uvijek voli izaći, prošetati ispred kuće i ogrijati se na blagom oktobarskom suncu. Rođena u maju 1918. godine, baka je za života proživjela nekoliko ratova, teška i dobra vremena, ali selo nikada nije napuštala.

Rodila četiri sina, jednu kćer i imam unučadi devetero, a dvadestero praunučadi i tako fino mi bilo i danas mi fino, fino me gledaju, nemam kakvih bolova, nemam ništa, dobro mi je pa..iziđem malo ondje, ako je vjetar odmah se vratim u kuću, ako nema vjetra malo sjedim i tako to pa dokle kako ne znam.


Ni kozmetički preparati, niti savremeni lijekovi nisu zaslužni za vitalnost i dug život bake Stake već isključivo genetika, rad i umjerenost u svemu.

Ja sam se rodila na selu i od rođenja, trošila, najviše sam trošila ovako ovaj bijeli mrs i to i fino nije me boljelo nikad doktoru nisam išla.NIkad. Ni, đecu sam svu izrodila nikad dokotru nisam išla. Nikad. Zdrava sam bila uvijek i evo do ovih godina došla, nema smrti pa dokle će biti ne znam.

A za dobro zdravlje, valja se i po čašica rakije.

Uvijek smo pomalo pijukali i uvijek je bilo i rakije, uvijek se peklo, svake godine se pekla rakija i pomalo nisam nikad da se malo pomalo samo malo nisam se napijala nisam išta fino bilo.

Baka Staka sada živi sa najmlađim sinom čedom i njegovom porodicom. Posla u domaćinstvu ima svaki dan, i oduvijek je bilo. Uz pomoć nasljednika, sve se stizalo, iako se nekada radilo sve ručno.

Uvijek je puna kuća bila nas, po osmero sedmero, kako kad neko ode, nego malo raziđe se i tako uvijek je imalo obaveza ali je radila uvijek i uvijek je raspoložena bila i i sada je,a kamoli kad je mlađa bila. valjda je to i odrzavalo…nije nikad neki luksuz, ona sad pola čaše rakije popije, tako i dok je mlađa bila, nije nikad kafu bila dvaput dnevno i tako ranu domaću

Pitali smo baku Staku da li biste voljeli da ste život proveli u gradu ili na selu?

Ne bih ja voljela, ne bi ja voljela. Ja sam voljela na selu. Šta ću u gradu. Ja sam voljela na selu fino, odeš ako ti šta treba odes , odu i djeca donesu nesta odeš i ti ako ti treba: eto Pali časom odeš.

Iako su porodične zajednice sve rjeđe u današnje vrijeme, u domaćinstvu Poljakovića živi četiri generacije. Iako nisu svi željeli pred kamere, snaha Zdravka nam je ispričala kakav je život žene na selu, jer često se kaže da je teret kuće na ženskim leđima.

Na selu je lijepo živjeti samo treba raditi puno, nekad se umoris, nekad ne umoriš ali moraš ići raditi i nekad ti je lijepo nekad. Sve zavisi do vremena, ali može se lijepo raditi, može se i lijepo živjeti. Da je baš lako nije, ali nije nigdje lako ako se neće raditi. Ako ne radis i nemas nista. …….

A svako vrijeme nosi svoje breme. Sela ostaju prazna, djevojke se sve manje interesuju za starinske poslove i život na selu. Kako kažu naši domaćini, omladina sve više bježi od teškog rada.

Vrijeme je to donijelo svoje, vrijeme, sve. mene je interesovalo od malih noga da naučim da radim od starina, sad najviše uče, zavrsi školu, fakultet, ode nju ne interesuje selo i neće, ovaj seljački poso. Šta će, može im i biti, bolje, a neko mora i na selo. Nestalo jepodosta naroda, podost praznih kuća. nestalo, ode, ode, siđe, neće da radi svijet i siđe…a ja..neće… ima ostalo je, ima i evo ovdje u nas ima ove dvijetri kuće ostalo je i eto ti. džabe.. neće da radi, a mora se raditi džabe je, mora se raditi…mora…

Uz želju da je zdravlje i vedar duh posluže još mnogo godina, baku Staku ostavljamo da uživa u svom miru i Miholjskom ljetu. A nama za puta, jabuke, kao u prošla vremena kad se darivalo od srca i iskreno radovalo tome.