U utorak 23. ožujka 2021. u Zagrebu je u 91. godini života umrla hrvatska književnica i prevoditeljica Irena Vrkljan, dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Rođena je 21. kolovoza 1930. u Beogradu. Studirala je arheologiju i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu. Bila je urednica televizijske emisije Portreti i susreti (1960. – 1971.), za koju je napisala sedamdesetak scenarija. Živjela je i radila u Berlinu kao profesionalna književnica i prevoditeljica, a 2014. vratila se u Zagreb.

Književno stvaralaštvo započela je u doba krugovaša poezijom nadrealističke tematike (Krik je samo tišina, 1954.; Paralele, 1957.; Stvari već daleke, 1962.; Doba prijateljstva, 1963.; Soba, taj strašni vrt, 1966.), a u tom je razdoblju sa Zvonimirom Golobom prevodila djela njemačkih autora (E. M. Remarque, Wolfgang Ott, H. W. Richter, Karl Aloys Schenzinger i dr.). Nakon odlaska u inozemstvo i dalje je objavljivala poeziju u kojoj se iščitavaju nostalgija za domovinom i osamljenost (U koži moje sestre, 1982.).

Početkom 1980-ih počela je objavljivati autobiografsku prozu. Roman Svila, škare (1984.), kao kombinacija autobiografije i razvojnoga romana, retorikom i topikom bliskima ženskom pismu, donosi inventuru vlastite intime, stavljajući u prvi plan potragu ženskoga subjekta za vlastitim identitetom i opsesivnu težnju za samopotvrđivanjem. Roman Marina ili o biografiji (1987.) bavi se vezama umjetnosti i života. U romanu Pred crvenim zidom (1994.) usredotočuje se na ispitivanje kaotičnih učinaka na zbilju i sve aspekte humaniteta 1990-ih. Teme potrage za identitetom, prepoznavanja sebe u drugima, ženskoga nagona za oslobađanjem, sjećanja na mrtve prenose se i u romanima Berlinski rukopis (1988.), Dora, ove jeseni (1991.), Zelene čarape (2005.) i Sestra, kao iza stakla (2006.). Intimnu esejističku prozu sazdanu od temata ljubavi donijela je u knjizi Naše ljubavi, naše bolesti (2004.). U Dnevniku zaboravljene mladosti (2007.) progovorila je o kulturnoj živosti Zagreba 1950-ih i 1960-ih, a romanom Svila nestala, škare ostale (2008.) gotovo je lirski uokvirila ključne trenutke svog proznog autobiografskog izričaja.

Formi epistolarnoga diskursa približila se u romanima Pisma mladoj ženi (2003.) i Pismo u pismu (s Jasnom Horvat, 2008.), a okušala se i u žanru kriminalističkoga romana (Posljednje putovanje u Beč, 2000.; Smrt dolazi sa suncem, 2002.). Knjiga Žene i ovaj suludi svijet (2010.) zbirka je sedam priča o sedam različitih žena s različitih dijelova svijeta. Pjesnička zbirka Koračam kroz sobu (2014.) spoj je autoričinih pjesama i eseja književnih kritičara i teoretičara koji su pratili njezin opus. Objavila je i roman Rastanak i potonuće (2012.) te autobiografske zapise Protokol jednog rastanka (2015). Za dopisnu članicu HAZU izabrana je 2008., a 2005. dobila je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.