“Polako slažemo dojmove. Nismo bili svjesni jer se sve dešavalo jako brzo. Na početku pandemije u martu, još uvijek nismo završili film, imali smo još jednu sedmicu montaže. Pošto u filmu postoji dosta vizuelnih efekata jer smo neke ratne stvari morali raditi vizuelnim efektima, taj mart je bio ključan, mislili smo da tada završavamo film, međutim, upravo tad je došla korona i morali smo sve prekinuti”, kazala je u intervjuu za emisiju “Konačno petak” bosanskohercegovačka rediteljica Jasmila Žbanić, objašnjavajući put nastanka svog novog filma “Quo Vadis, Aida”.

Ovo ostvarenje predstavljeno je na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je naišlo na pozitivan odjek kod publike, ali i kritike.

“Sve što je moglo da se zakomplikuje, zakomplikovalo se”, kazala je Žbanić.

“Poslali smo nezavršen film u Veneciju, rekli smo im šta je razlog, zašto nismo mogli da ga završimo, međutim, njima se film svidio i rekli su da smo u glavnoj konkurenciji, što je zaista najljepša moguća stvar koju smo željeli za ovaj film. Bilo je sad problem kako ga završiti jer morali smo ići u Rumuniju, u Poljsku gdje nam je montažer, u Holandiju gdje su nam bili specijani efekti, odnosno vizuelni efekti i sve te stvari povezati. Igor Čamo, naš dizajner zvuka je u Sarajevu, ja sam bila u Berlinu, tako da je bilo jako, jako napeto i zapravo smo zakasnili na taj dedlajn. Još kad su rekli da žele da našim filmom otvore konkurenciju, mi smo zaista bili pod stresom kako sve to završiti. Ali, eto, uspjeli smo sve uraditi i onda, kad smo došli u Veneciju – potpuna sreća, naročito nakon što smo pokazali film. Reakcije publike su bile nevjerovatne i onda je to – to. Zbog toga nekako i radimo film.”

Radiotelevizija Bosne i Hercegovine, kao jedan od koproducenata filma, ove godine nije pratila ekipu koja je bila u Veneciji. Na pitanje kako se osjećala na Festivalu, gdje je sve bilo pod, kako kažu “novim normalnim” okolnostima, gdje nije bilo ni većine glumaca, ni dijela ekipe, Žbanić odgovara:

“Bili smo jako usamljeni. Uvijek kad smo bili na tim “A” festivalima, mi smo vodili sve članove ekipe i sa TV BiH smo uvijek sarađivali na našim filmovima, tako da smo imali divne te premijere koje su ljudi mogli pratiti, a građani BiH su, zahvaljujući državnoj televiziji, mogli vidjeti i doživjeti ono što smo mi doživljavali, a sad smo bili prilično sami. Bilo mi je jako teško što nema ni autora ni glumaca, iz BiH, TVBiH nije mogla doći, sve druge ekipe su imale televizije koje su ih pratile, svoje novinare. Kažem, bili smo malo usamljeni ali, eto, sad je i tehnologija nekako savremenija pa smo mogli da se gledamo”, kaže Žbanić.

Opisujući dojmove nakon Mostre, ona ističe vrijednost samog prikazivanja filma na jednoj tako prestižnoj filmskoj smotri.

“Meni je nagrada bila to što smo bili tamo i što smo zaista dobili nevjerovatne i kritike i reakcije publike. Naravno, nagrada bi bila dobra zato što bi filmu pomogla u mnogim stvarima. Recimo, film čija je glumica dobila glavnu nagradu za najbolju glumicu, iako je Jasna Đuričić bolja, odmah je sutradan prodat za deset miliona Netflixu jer sama nagrada vam omogućava da se te velike kuće, velike platforme, zainteresuju i da automatski kupe. Nagrada bi definitivno pomogla da film ide dalje. Međutim, mi smo prezadovoljni jer je već dogovorena premijera u preko 30 zemalja, sada sa Torontom, gdje smo isto dobili jako dobre kritike, ide dalje. Imaće, ne samo festivalski, već i distributerski život ako kina budu radila kako treba u ovim ludim vremenima korone. Distributeri su zainteresovani da ga prikazuju, festivali su zainteresovani tako da smo sretni jer Venecija je omogućila takvu jednu odskočnu dasku za film”, opisuje Žbanić.

Odgovarajući zašto je baš Aida, fiktivni lik formiran na osnovu svjedočenja drugih žena sa kojima je autorica filma razgovarala, morala ispričati ovu priču, ona odgovara:

“Filmski, odnosno scenaristički proces je uvijek zanimljiv jer vi se nađete na jednom teritoriju koji želite da istražite, ali ne znate dovoljno o njemu. Meni je trebalo, zaista, puno, puno godina da uđem u sve ono što se dešavalo. Ljudima se desila za tri dana takva tragedija, takva katastrofa koja traje i dan danas, svih ovih 25 godina. Oni svaki dan proživljavaju to što su preživjeli, u ta tri dana ili sedmicu. Ono što meni pomaže jeste da slušam puno priča i da onda pravim neki lik koji je, kao i Esma u “Grbavici”, kombinacija puno, puno priča koje sam čula i kojima sam se bavila.”

Žbanić objašnjava da će prva projekcija filma u Bosni i Hercegovini biti upriličena u Memorijalnom centru u Potočarima 10. oktobra, a publika će, namjenski, biti mladi.

“Pozvaćemo mlade ljude iz Srebrenice i iz okolnih mjesta, ako bude moguće i iz Sarajeva, da pogledaju film jer mislimo da je jako važno da mladi ljudi nemaju taj teret prošlosti na sebi. Ono što su uradili njihovi očevi, ono što je uradila naša generacija, ne treba da bude teret za ove ljude, oni treba da o tome pričaju, čak i kad je bolno, treba da se suoče sa činjenicama i da idu dalje. Meni je to nekako želja, da film ne bude objekat sukoba između ljudi, nego da bude jedan način dijaloga, da ljudi razgovaraju o onome što se desilo jer moja svaka rečenica u scenariju je istražena, na činjenicama koje su se desile. Konsultovala sam jako puno stručnjaka koji su pogledali scenarij i utvrdili… naravno, mi smo morali neke stvari fikcionalizirati za potrebe filma, međutim, to su činjenice koje ostaju”.

Žbanić je takođe kazala kako pokušavaju dan kasnije, 11. oktobra, upriličiti prikazivanje i u Sarajevu, a nakon toga možda i u još nekoliko drugih gradova.

“Zbog ove situacije još uvijek razmatramo kako je najbolje da ljudi budu sigurni, a da opet gledaju film, jer je meni jako važno da ljudi budu zajedno dok gledaju film. Mislim da je film pravljen za veliko platno i za publiku koja će, nekako, kolektivno proživjeti taj film”.